kalaba

subota, 08.12.2007.

Mediteranska Unija

Njamačka kancelarka Merkel upozorava Sarkozyija da je pokretanje takve unije opasno jer inicijativa mora krenuti od svih članica EU, jer i sjeverne se države brinu o jugu kao i obrnuto. Neobično oštrim riječnikom osudila je ideju, kao što nije bila zadovoljna ni ranije kada je francuski predsjednik posjetio Libiju, jer kako bi bilo da Njemačka pokrene inicijativu Istočnoeuropske Unije sa Ukrajnom, sigurno bi ugrozilo velike napore uložene u izgradnju EU. Osim toga, još su jednom podcrtane razlike mišljenja oko Turske, koja se također protivi mediteranskoj inicijativi jer želi nastaviti približavanje EU a ne nekoj regionalnoj zamjenskoj asocijaciji. Njemačka je, naravno, naklonjenija Turskoj, dok je Francuska protiv ulaska Turske u EU.


Podsjetimo, Mediteranski klub ili Mediteranska unija naziv je inicijative novog francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja prema kojoj bi se sve zemlje koje okružuju Mediteran udružile u zajednicu nalik EU i time predstavljale most između Europe i Afrike. Ideja je da klub surađuje vrlo blisko s EU, ali da ostane odvojen.
"Hrvatska je otvorena za sve oblike suradnje na području Mediterana", kazao je Hido Biščević, državni tajnik za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova komentirajući prijedlog francuskog predsjednika, te dodao da treba pomnije proučiti ideju i ciljeve Sarkozyjeva “kluba”. "S obzirom na već poznate Sarkozyjeve stavove o Hrvatskoj kao neupitnoj članici EU, ne treba se zabrinjavati oko sumnji je li riječ o zamjeni za članstvo u EU", zaključio je Biščević.
Unija bi, ako se Sarkozyjeva ideja ostvari, okupljala 20 članica, među kojima bi Francuska imala vodeću ulogu. Sarkozyjeva je ideja da Mediteranski klub formira vijeće koje će održavati regularne summite. Vodstvo “klubom” bi se rotiralo između članica, a kreirala bi se i investicijska tijela nalik onima u EU, poput Mediteranske razvojne banke.

Uniju bi tvorile Francuska, Španjolska, Monako, Italija, Slovenija, Hrvatska, BiH, Crna Gora, Albanija, Grčka, Cipar te Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Malta, Tunis, Alžir i Maroko.
Dok su Španjolska i Izrael već dale svoju podršku prijedlogu, Turska je ideju Kluba kategorično odbila smatrajući da se kosi s glavnim sadržajem turskih međunarodnih odnosa, odnosno članstvom zemlje u EU, čemu se Sarkozy protivi.

petak, 07.12.2007.

Kina postaje sve značajniji investicijski igrač

Na poticaj Njemačke i Francuske Europska komisija razmatra uvođenje posebne kontrole nad kupnjom udjela u vodećim europskim kompanijama koje su na meti bogatih državnih investicijskih fondova iz zemalja poput Rusije i Kine. Razloga za strah imaju i Amerikanci, jer Kinezi već nadziru private equity tvrtku Blackstone

Osim trgovinski, Kina postaje sve značajniji investicijski igrač na svjetskom tržištu. Prošloga tjedna objavila je da prodaje gotovo 80 milijardi dolara vrijednih državnih obveznica namijenjenih financiranju nove državne agencije koja će ulagati dio kineskih golemih deviznih rezervi u različitu imovinu. Kinesko ministarstvo financija izdalo je obveznice u vrijednosti 600 milijardi juana (79,4 milijarde dolara), u sklopu planirane prodaje posebnih državnih obveznica vrijednih ukupno 1.550 milijardi juana, prenosi China Securities Journal. Obveznice nose povrat od 4,3 posto, a rok dospijeća im je 10 godina.

Prikupljeni kapital injektirat će se u novu državnu agenciju za ulaganja kineskih deviznih rezervi, čiji će osnovni zadatak biti njihova diversifikacija i maksimalizacija povrata. Iako bi nova državna agencija za ulaganja trebala službeno početi s radom u rujnu, već je uložila tri milijarde dolara rezervi pod svojom kontrolom u američku private equity tvrtku Blackstone. Kineske devizne rezerve već su sada najveće u svijetu, potkraj lipnja premašile su 1.330 milijardi dolara. Procjenjuje se da je od toga oko 70 posto denominirano u američkom dolaru, većim dijelom u obliku američkih državnih obveznica.

Moguće napuhavanje cijena

Iako kapital nije moguće zaustaviti, mnogi nisu oduševljeni kineskim investicijskim zamahom. Na poticaj Njemačke i Francuske Europska komisija razmatra uvođenje posebne kontrole nad kupnjom udjela u vodećim europskim kompanijama koje sve češće postaju mete bogatih državnih investicijskih fondova iz zemalja poput Rusije i Kine. Najave da bi se deseci milijardi dolara iz brzorastućih privreda, bogatih naftom i prirodnim resursima, mogli putem neposrednih stranih ulaganja (FDI) sliti na zapadnoeuropska tržišta zabrinuli su neke europske vlade, ponajprije Njemačku. Naime, sve više zemalja visoke prihode dobivene prodajom energenata usmjeravaju u državne fondove i, umjesto da ih ulažu u državne obveznice s niskim prinosom, odlučuju se za investicije u riskantniju imovinu.

Kineske devizne rezerve već su sada najveće u svijetu, potkraj lipnja premašile su 1.330 milijardi dolara. Procjenjuje se da je od toga oko 70 posto denominirano u američkom dolaru
O kolikim je iznosima riječ najbolje ocrtava podatak da će Rusija uskoro osnovati fond od čak 500 milijardi dolara, iz kojeg će dio sredstava ići u visokorizične vrijednosne papire, dok je ostatak također namijenjen financijskom tržištu, ali vrijednosnicama s nešto manjim prinosom. Ove su godine kineske devizne rezerve dosegnule iznos od 1.200 milijardi dolara, a kolika je moć Ujedinjenih Arapskih Emirata i zemalja Zaljeva bogatih naftom može se samo nagađati. Kineska odluka da uđe na zapadna tržišta povećava zabrinutost jer bi količina novca kojim raspolaže mogla imati dalekosežne ekonomske posljedice.
- Postoje i političke posljedice jer ubacivanjem velikih količina novca na zapadna tržišta Kinezi čine nešto što je suprotno željama Bank of Englanda koji nastoji smanjiti likvidnost povećanjem kamatnih stopa. Budu li Kinezi pojačali ulaganja u britanske kompanije, to će podići cijene jednako kao što je priljev stranog novca napuhao cijene nekretnina - kaže Karen Ward, ekonomist HSBC-a.

U početku preuzimaju manje udjele

Sluteći da se bliži protekcionistički udar, ministar financija Alistair Darling u svom nedavnom govoru hvalio je otvoreno tržište kao dobrobit za Britaniju. Prema njegovim riječima, strani kapital stvara bogatstvo i nova radna mjesta, posebno kad se novac koristi za otvaranje pogona ili širenje postojećeg biznisa.
- Pozdravljam ulaganje u Britaniju: to je znak našeg uspjeha. Zato i počinjem svoj mandat podržavajući slobodnu trgovinu - rekao je Darling. Ali svjestan je negativnih aspekata takve otvorenosti kad zemlje poput Kine ograničavaju strana ulaganja. Primjerice, strane banke ne smiju posjedovati više od 25 posto kineskih institucija. Britanski EU partneri najavljuju europski odgovor na takozvane 'sovereign fondove', državne institucije koje žele kupiti udjele u velikim korporacijama. Analitičari kažu da je Peking mnogo naučio od 2005. godine kad je kineska naftna kompanija CNOOC pokušala preuzeti američki Unocal, ali su je odbili političari s Capitol Hilla. Sada se čini da se Kinezi zadovoljavaju preuzimanjem manjinskih udjela u zapadnim kompanijama - posjeduju sedam posto Barclaysa i prije nekoliko mjeseci kupili su 9,9 posto udjela u Blackstoneu.

Nezaustavljivi rast

U međuvremenu, kineski rast ne posustaje. Kineska ekonomija u drugom je kvartalu rasla prema stopi najbržoj u proteklih dvanaest godina. Inflacija je također porasla što je potaknulo spekulacije da će Vlada povećati kamatne stope i potaknuti rast valute. Bruto društveni proizvod porastao je 11,9 posto u odnosu na godinu prije, izvijestio je kineski statistički ured, što je rezultat koji je nadmašio sve prognoze 23 anketiranih analitičara. Inflacija je u lipnju porasla 4,4 posto što je najbrži rast od rujna 2004. čime već četvrti mjesec premašuje ciljanih tri posto kineske Središnje banke.

Kina bi već u ovoj godini mogla Njemačkoj preoteti poziciju trećega najvećega svjetskog gospodarstva. Iako ne iznenađuje da zemlja s 1,3 milijardi ljudi u godinu dana proizvode više nego 82 milijuna stanovnika Njemačke, nagli uspon Kine mogao bi potaknuti zabrinutost u bogatim državama. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, BDP Kine za prošlu godinu iznosio je 2.800 milijardi dolara, dok je njemački iznosio 2900 milijardi dolara. Ispred Kine i Njemačke samo su još dva veća gospodarstva, Sjedinjene Američke Države (čiji BDP je za lanjsku godinu iznosio 13.200 milijardi dolara) te Japan (4.400 milijardi dolara).

četvrtak, 06.12.2007.

Alžir postaje poželjan partner

Trodnevni posjet francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya Alžiru 5. prosinca uspješno je zaključen i vrlo unosan za vodeće francuske kompanije Alstom, Gaz de France, Total i Bull koje su sklopile 5 milijardi eura vrijedne poslove, javlja International Herald Tribune. Sporazumi obuhvaćaju poslove izgradnje energetskih i naftnih postrojenja, kupnju prirodnog plina i obnovu sustava podataka u alžirskim poštanskim uredima u Alžiru. Povrh toga suradnja Pariza i Alžira odražava Sarkozyeve napore jačanja veza s tom bivšom francuskom kolonijom i u skladu je s njegovim planom stvaranja šire panmediteranske gospodarske suradnje. "Ti veliki sporazumi čine naše iznimno partnerstvo stvarnošću", rekao je Sarkozy pred okupljenim francuskim i alžirskim biznismenima.

Iako se odbio ispričati za 132 godine kolonijalne francuske vladavine u Alžiru, Sarkozy je u svom govoru toj afričkoj zemlji u ponedjeljak priznao da je kolonijalni sustav bio "duboko nepravedan" te da su u alžirskom ratu za nezavisnost počinjeni užasni zločini. Alžirski ministar unutarnjih poslova Noureddine Yazid Zerhouni Sarkozyeve riječi je ocijenio nedovoljnima, no istaknuo je da označavaju korak u pravom smjeru. Francuski biznismeni s druge strane ističu da ponekad burne političke veze Francuske i Alžira slabo utječu na širenje komercijalnih veza dviju država koje su Francusku učinile najvećim investitorom izvan sektora nafte i plina. Sukladno tome, francuska naftna kompanija Total pristala je izgraditi i upravljati petrokemijskim kompleksom vrijednim 3 milijarde dolara u zapadnoalžirskom gradu Arzewu čiji će 49-postotni vlasnik biti alžirska državna kompanija Sonatrach. Nadalje, francuska tvrtka za izgradnju energetskih potrojenja Alstom pristala je biti dobavljač za tri turbine na plin GT26, sukladno sporazumu koji je postigla u partnerstvu s egipatskom tvrtkom Orascom Construction Industries. Alstom će izgraditi postrojenja jačine 1200 megavata u Tergi, mjestu udaljenom 600 kilometara zapadno od glavnog grada Alžira. U Alstomu poručuju da je njihov dio narudžbe "težak" 800 milijuna eura. Najveći francuski proizvođač računala Bull uspio je dobiti posao obnove informacijskog sustava alžirske poštanske mreže vrijedan nekoliko milijuna eura, potvrdila je glasnogovornica kompanije Anne-Marie Jourdain, dok je francuska elektorenergetska kompanija Gaz de France do 2019. produžila sporazum za kupnju prirodnog plina iz Alžira za 2,5 milijardi eura godišnje.


OPEC-ova članica Alžir prema riječima predsjednika Abdelaziza Bouteflike drži čak 75 milijardi dolara u deviznim rezervama. "Devizne rezerve čija je vrijednost 1999. godine iznosila 4 milijarde dolara danas su dosegle iznos od 75 milijardi", izjavio je Bouteflika. Osim povećanog iznosa i količine samog novca riječ je i o 25-mjesečnom razdoblju rasta izvoza koji je 1999. trajao samo 4,6 mjeseci. Alžiru su umnogome pomogle visoke cijene nafte i plina te je na taj način ta zemlja bila u mogućnosti isplatiti javni dug te modernizirati svoje naftne kompanije.

Bouteflika je izjavio kako je zemlja srezala svoj dug na samo 4,7 milijardi dolara, a vanjski dug prošlog siječnja iznosio je čak 15,5 milijardi dolara. Alžir je po rezervama prirodnog plina na petom, po izvozu na drugom mjestu u svijetu, a po rezervama nafte nalazi se na 14. mjestu. Proizvodnja nafte i plina sudjeluje u državnom proračunu s oko 60 posto, u ukupnom BDP-u s 30 posto te u ukupnom deviznom prihodu zemlje s oko 95 posto. Budući da čini okosnicu sveukupnog razvoja zemlje, osnovne gospodarske grane su usko vezane za taj sektor. Alžir ima oko 12,46 milijardi barela potvrđenih rezervi nafte koje će se nakon novootkrivenih nalazišta i programa za nova istraživanje sigurno uvećati. Očekuje se i povećanje izvoza nafte koja se na domaćem tržištu sve više supstituira prirodnim plinom. Stručnjaci smatraju da su alžirske rezerve nedovoljno istražene, no posljednjih godina otkrivena su nova nalazišta uz sudjelovanje brojnih stranih kompanija koje su za razliku od drugih naftnih giganata u ovoj zemlji dobrodošli. U planu je da se uz učešće stranog kapitala znatno prošire i prerađivački kapaciteti. Poslovima s naftom upravlja državna kompanija Sonatrach koja drži monopol u proizvodnji, preradi i transportu nafte. Godine 2005. prosječna dnevna proizvodnja nafte iznosila je oko 1373 milijuna što je daleko od dopuštene kvote OPEC-a koja je utvrđena na 894 b/d. Alžir planira do 2010. dostići dnevnu proizvodnju od dva milijuna barela dnevno. Alžirska nafta "Saharan Blend" jedna je od najkvalitetnijih na svijetu zbog izuzetno malog postotka sumpora. Najveći dio proizvodnje izvozi se u zemlje zapadne Europe, osobito u Italiju, Njemačku i Francusku. Alžir ima sedam obalnih terminala u kojima se skladišti sirova nafta, naftni derivati, tekući naftni plin i prirodni tekući plin. Najveća izvozna luka za naftu je Arzew. U toj zoni je predviđena izgradnja petrokemijskog kompleksa, rafinerija kondenzata i postrojenje za desalinizaciju vode. Za transport nafte izgrađeni su naftovodi čija dužina prelazi 4000 km, ali se transportni kapaciteti stalno povećavaju izgradnjom novih i umnožavanjem starih trasa. Jedan krak stiže i do tuniske luke. Alžirskim rafinerijama upravlja državna kompanija Naftec, dio Sonatracha. U 2005. godini potvrđene rezerve prirodnog plina iznosile su 4,74 bilijuna kubičnih metara i one su uglavnom udružene sa sirovom naftom. Alžir je jedan od 15 osnivača foruma zemalja izvoznika plina (GECF) formiranog u svibnju 2005. u Teheranu. Alžir je odmah nakon Rusije najveći izvoznik prirodnog plina, koji se najviše izvozi u Europu i SAD.

srijeda, 05.12.2007.

Tko zapovjeda pakistanskom vojskom?

Godine 1976. premijer Pakistana Zulfiquar Ali Bhutto smjenio je dva vodeća generala i na mjesto vrhovnog vojnog zapovjednika postavio je sebi lojalnog Zia.ul-Haq-a. Kada je nedugo zatim u posjet Pakistanu došao iranski Šah, Bhutto je ponosno predstavio novog zapovjednika Zia kao totalno lojalnoga pouzdanika. «Ovo je moj novi Šef Vojske. Apsolutno mi je lojalan. Ako mu kažem da sjedne, on će sjesti. Ako mu kažem da ustane, on će ustati. Sa njim kao zapovjednikom, vojska je u sigurnim rukama.» Sljedeće godine Zia je izvršio vojni puč i preuzeo vlast.

Na isti način je na vlast došao i general Pervez Musharraf. Tadašnji premijer Nawaz Sharif smijenio je dva generala za koje je sumnjao da su politički nepodobni i za vrhovnog zapovjednika postavio Musharrafa. Krajem godine 1999. lojalni general ga je poslao u egzil u Saudijsku Arabiju, pod optužbom za terorizam. Tako je svojevrsna tradicija vojnih pučeva na Bliskom istoku nastavljena, i postavlja se pitanje, kome to general Musharraf predaje vlast kada ovih dana skida uniformu?
Vrhovni vojni zapovjednik sada postaje Ashfaq Pervez Kiyani, čovjek koji je također vrlo odan Musharrafu, i koji na to mjesto dolazi po redu i poretku, bez da je netko iznad smijenjem kako bi sa postavila lojalna marioneta. Kiyani slovi za velikog profesionalca od povjerenja i Pentagona i CIA-e, gdje je i završio dio obuke. Kiyani je i odraz vojne transformacije suvremenog rata. On je prvi vrhovni vojni zapovjednik koji na taj položaj dolazi sa mjesta direktora-generala obavještajne službe. Nikada nije povezivan sa politikom niti islamističkim skupinama. Pažnju je privukao za vrijeme sukoba sa Indijom kada je hladno i profesionalno riješio krizu terorističkog napada na pakistanski parlament. Godine 2003. postaje zapovjednik 10. korpusa u Rawalpiniju, koji je par godina ranije doveo na vlast generala Musharrafa. Smatra se da vojni puč u Pakistanu nije izvediv bez toga korpusa i da je na čelu njega uvijek najlojalniji genral. Kiyani je uspješno razotkrio dva pokušaja likvidacije Mushrrafa u Rawalpindiju u koje su bili upleteni čak i generali kopnene vojske i zrakoplovstva. Nedugo zatim uspijeva uhvatiti trećeg čovjeka Al-Qued-e Aba Faraj al-Libbija, i odmah ga isporučuje SAD-u bez suđenja u Pakistanu.

S druge strane, za isto to vrijeme Pakistan gubi kontrolu nad Paštunskim dijelom teritorija koji postaje jako neotalibansko uporište. Otkada je postao vrhovni vojni zapovjednik 8. listopada 2007. godine, Kiyani koordinira vojne operacije za ponovnu uspostavu vlasti u dolini Swat, ali za sada ne baš uspješno. Plemena te doline predvođena Maulanom Fazlullahom i podržana Al Qaed-on, Islamskim Pokretom Uzbekistana, neotalibanima i Jaish-e-Mohhamadom odolijevaju helikopterskim naletima i teškoj artiljeriji. Izbjegavanje otvorenog pješadijskog sukoba već nailazi na kritike iz generalskih krugova. Kiyani je obečao uspostaviti vlast do izbora u siječnju, no, tko će biti politički lider i hoće li to uspjeti? Benazir, američki je favorit i Kiyanijev prijatelj, ali nema podršku svih generala i dobrog dijela naroda. Ili Nawaz i njegov brat Shazbaz Sharif, koji imaju podršku generala Punjabi korpusa i nemaju povjerenje amerikanaca? Shujjat Hussain iz Muslimanske Lige? Tko god bio pobjednik izbora stvarna moć će ostati u rukama predsjednika Musharrafa. Kiyani ispod sebe ima 30 genrala koji svoje položaje mogu zahvaliti Musharrafu, ali isto tako svoju lojalnost mogu prebaciti isključivo Kiyaniju i time otvoriti mogućnost novom puču.

utorak, 04.12.2007.

Militarizacija Japana i Njemačke kao dijela demokratske trilaterale

Početkom ove godine japanski premijer Shinzo Abe osnovao je Ministarstvo obrane, prvi put nakon 1947. Militarizacija uznemiruje japanske pacifiste koji traže prestanak službenih posjeta svetištu Yasukuni gdje su pokopani ratni zločinci osuđeni nakon Drugog svjetskog rata, ali i oni koji su vodili kolonijalne operacije. Svetište Yasukuni pripada šintoizmu i izgrađeno je 1869. godine na zahtjev cara Meijija, u slavu junačkih djela poginulih pri svrgavanju šogunske vlade tijekom građanskih ratova na kraju šogunata i na početku restauracije. Nakon toga, to jedinstveno svetište slavit će sve vojnike iz bivše japanske vojske pale tijekom vanjskih ratova, što je oko 2.400.000 duša. To razdoblje proteže se od prve vojne ekspedicije na Tajvan 1874. godine, pa sve do rata za Pacifik 1945. i poraza.

Njemačka i Japan posljednjih su godina na vojnom planu poduzeli korake koji predstavljaju značajnu promjenu u odnosu na strogo pacifističku politiku koju su te zemlje vodile u desetlječima nakon Drugog svjetskog rata.
Njemačka je prošle godina promijenila službenu svrhu svojih oružanih snaga. Od isključivo defanzivne uloge, vojska je preuzela i znatne zadatke na međunarodnoj sceni – od sprečavanja sukoba pa do mirovnih misija. Riječ je o trendu koji je u Njemačkoj zamjetan već cijelo desetljeće, kaže Stephen Szabo iz instituta German Marshall Fund kojem je sjedište u Washingtonu. "1994. godine njemački Ustavni sud je presudio da se vojska može slati u inozemstvo, i izvan njemačkoj teritorija ali i teritorija NATO saveza. Također značajan trenutak je bio sukob na Kosovu, počevši od 1998. godine, kada je tadašnja socijal-demorkatska vlada pristala poslati svoje borbene jedinice u humanitarnu misiju, u zemlju koju su za vrijeme drugog svjetskog rata Nijemci držali pod okupacijom".

Kelly Longhurst sa Sveučilišta Birmingham kaže da su na takvu promjenu Njemačku nagovarali i saveznici iz NATO-a."Na promjenu je utjecalo očekivanje saveznika da će Berlin, nakon hladnog rata, preuzeti jaču ulogu u održavanju europske i globalne sigurnosti. Njemačka je naime bogata zemlja i treba preuzeti svoj dio odgovornosti. Njemačka se pak radije angažirala u novim, humanitarnim misijama, i u prekidanju građanskog rata – do kakvih je došlo nakon pada Berlinskog zida".

Japan je također vojno angažiraniji nego ranije. Premijer Shinzo Abe proljetos je predložio promjenu ustava, koja bi dopustila aktivniju obrambenu politiku. Premijer Abe – prvi japanski šef vlade rođen nakon drugog svjetskog rata – slijedi politiku svog prethodnika, Junichira Koizumija koji je bio prvi japanski čelnik koji se, u posljednjih šezdeset godina, odlučio za vojnu akciju izvan japanskog teritorija. Naime, japanska je mornarica 2001. godine u Istočnokineskom moru potopila plovilo za koje se smatralo da je sjevernokorejski špijunski brod. Japanske snage također sudjeluju u misijama u Afganistanu i Iraku. Sjedinjene Države, kao i niz azijskih zemalja, već godinama nagovaraju Japan da preuzme veće obveze na međunarodnoj sceni, pogotovo kada je riječ o održavanju globalne sigurnosti.

Bruce Klinger, vojni stručnjak koji radi za washingtonsku Zakladu Heritage, kaže da će time Japan postati još snažniji partner Amerike. "Sjedinjene Države smatraju Japan saveznikom od kritične važnosti, kada je u pitanju održavanje mira i stabilnosti u regiji. To se ne odnosi samo na prijetnju sjevernokorejskog nuklearnog programa, već i na potencijalne prijetnje od strane Kine. Japan je nedavno identificirao upravo kineski vojni rast kao razlog za zabrinutost. Prema tome, u ostvarivanju američkih ciljeva u Aziji, Japan je glavni saveznik".

Klinger tvrdi da u Japanu postoji sve jači konsenzus u vezi nove obrambene politike. "Ljudi osjećaju da je od drugog svjetskog rata prošlo dosta vremena. Restrikcije nametnute Japanu su zastarjele. Došao je trenutak da Japan preuzme obveze koje imaju i druge zemlje".

No, neki analitičari tvrde da angažiraniji Japan brine neke od njegovih susjeda. Kina, kao i obje Koreje, tvrde čak da se Japan nije niti dovoljno ispričao za zločine počinjene za vrijeme drugog svjetskog rata. Michael Green iz Centra za strateška i međunarodna istraživanja u Washingtonu kaže da je na planu pomirenja s bivšim protivnicima iz drugog svjetskog rata Japan učinio manje od Njemačke. "Njemačka je nakon rata prošla kroz de-nacifikaciju, bilo kakva propaganda nacizma je zabranjena. Japan, s druge strane, nije bio nacistička zemlja. Njemačka se također pomirila sa svojim susjedima, koji su svi dio iste demokratske zajednice. U Aziji takva zajednica država ne postoji, ne možete reći da sve te zemlje dijele iste vrijednosti, kao što je slučaj u Europi. I na kraju - s japanske točke gledišta, na njih je bačena atomska bomba. Japan smatra da je platio dovoljnu cijenu za drugi svjetski rat. Japan ne misli da se treba i danas nekome ispričavati i miriti".

Međutim, Charles Kupchan iz utjecajnog Vijeća za međunarodne odnose podsjeća da se Drugi svjetski rat često spominje i na njemačkoj političkoj sceni, pogotovo kada se raspravlja o slanju vojske u inozemstvo. "Debatira se o tome treba li u Afganistanu biti toliko velik njemački kontingent, i treba li on biti angažiran na toliko vidljiv način. Ovo je pitanje izravno vezano s poviješču. Nije riječ samo o psihologiju Nijemaca. Nijemcima susjedi često ne dopuštaju da zaborave drugi svjetski rat. Ne treba zaboraviti da su se krajem osamdesetih Britanija i Francuska protivile ujedinjenju Njemačke, jer su se bojale da će to ugroziti ravnotežu u Europi".

Bez obzira na ponekad živa sjećanja na prošlost, američki se analitičari slažu da će i Njemačka i Japan nastaviti s jačim vojnim angažmanom na svjetskoj sceni – jer se to od njih i očekuje, zbog njihove ekonomske i političke moći.

ponedjeljak, 03.12.2007.

William Engdahl: Vladimir Putin i geopolitika novog hladnog rata

Nakon otvorenog tona govora Vladimira Putina pred sudionicima godišnje konferencije na temu sigurnosti, koja je održana u Munchenu, u medijima na Zapadu i među političarima uslijedila je oluja protesta. Posjetilac s druge planete mogao je steći utisak da se ruski predsjednik iznenada odlučio na provokativnu konfrontacijsku politiku prema Zapadu u stilu 1991 godine završenog hladnog rata. Međutim, detalji razvoja vojne politike Atlantskog saveza i Sjedinjenih Država od 1991 nisu ništa drugo već pravi slučaj 'već viđenog'.
Ovog puta međutim, već smo duboko u novom hladnom ratu u kojem je ulog doslovno život na planetu. Američki debakl u Iraku ili mogućnost američkog nuklearnog taktičkog udara na Iran sablasni su podsjetnik na to. Međutim, u usporedbi s onime što je u igri kad se govori o američkim vojnim pripremama usmjerenim prema Rusiji kao najvećem mogućem ruskom protivniku, Irak ili udar na Iran blijede u pozadini. U tome kontekstu potrebno je pažljivo analizirati američku vojnu politiku počevši još od propasti Sovjetskog Saveza. Samo u tome slučaju postat će jasno što je mislio reći Putin svojim govorom u Munchenu 10 veljače ove godine. Budući su u većini zapadnih medija detalji Putinova govora preneseni na krivi način, dobro je pročitati ga u cjelosti. Službeni prijevod na engleski nalazi se na adresi www.securityconference.de. Putin je govorio o Washingtonskoj viziji unipolarnog svijeta, s jednim centralnim autoritetom, centralnom silom i jednim centrom u kojem se donose odluke, nazvavši ga svijetom u kojem postoji jedan gospodar i jedan suveren. Takav svijet ne samo da je opasan za sve koji žive u njemu već je opasan i za suverena jer ga uništava iznutra. Nakon toga predsjednik Putin prešao je na bit stvari.


„Danas smo svjedoci gotovo otvorene uporabe vojne moći u međunarodnim odnosima, moći koja odvlači svijet prema prema trajnom sukobu. Kao rezultat toga mi nemamo dovoljno snage za potpuno rješenje bilo kojeg od tih sukoba. Istovremeno, pronalažeje političkog rješenja također postaje nemoguće. Svjedoci smo sve većeg omalovažavanja osnovnih principa međunarodnog prava. Osim toga, nezavisne međunarodne zakonske norme se sve više približavaju zakonodavnom sistemu jedne države. Jedna država je, a tu mislim prvenstveno na Sjedinjene Američke Države, prešla vlastite granice na svaki mogući način. To je očito u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim mjerama koje se nameću drugim nacijama. Kome se to dopada? Tko je zbog toga zadovoljan?“

Ove riječi odnose se na ono što u američkoj vanjskoj i vojnoj politici Vladimira Putina zabrinjava još od kraja hladnog rata. No tek dalje u tekstu Putin postaje sasvim jasan i otvoren glede onoga o čemu govori. Putin upozorava na destabilizirajuće posljedice svemirskog oružja odnosno militarizaciju svemira. Nemoguće je sankcionirati pojavljivanje ovih novih destabilizirajućih visokotehnoloških oružja. Prema mišljenju Rusije, militarizacija svemira mogla bi imati nepredvidive posljedice na međunarodnu zajednicu te prouzročiti ništa manje od početka nove utrke u naoružavanju.

Potom, Putin izjavljuje: „Planovi za širenjem nekih elemenata antiraketne obrane u Europi ne mogu a da ne djeluju uznemirujuće na Rusiju. Kome je potrebno nešto što će u ovom slučaju biti neizbježna utrka u naoružanju?

Na što Putin misli kad ovo govori? Malo je onih koji razumiju da Sjedinjene Države pod izlikom zaštite od nuklearnog napada iz država poput Sjeverne Koreje ili možda Irana, grade u Europi masivni proturaketni štit čije se instalacije trebaju naći u Poljskoj i Češkoj.

Poljska? Proturaketna obrana? O čemu se ovdje radi?



Raketna obrana i američki nuklearni udar

Američki general Patrick O'Rilley, zamjenik direktora Pentagonske agencije za proturaketnu obranu izjavio je 29 siječnja 2007 da Sjedinjene Države planiraju do 2011 u Europi postaviti elemente antibalističke obrane u svrhu obrane američkih i NATO instalacija od neprijateljskih prijetnji koje bi mogle doći sa Srednjeg istoka a ne Rusije. Poslije Putinova govora u Munchenu, State Department izdao je službeno priopćenje u kojem se kaže da je administracija predsjednika Busha 'zbunjena opetovanim i zajedljivim primjedbama koje u vezi planiranog sistema stižu iz Moskve'.

Washingtonu bi bilo pametnije da ovo priopćenje vrati natrag na preradu, u ured zadužen za proizvodnju obmana. Opasnost od iranskih raketa koje prijete instalacijama Atlantskog saveza u Poljskoj ne djeluje osobito uvjerljivo. Zašto Washington nije zatražio od Turske, dugogodišnje članice saveza da udomi proturaketni štit? Tu bi bio mnogo bliže Iranu... Ili zašto ne Kuvajt; ili Izrael?

Američka politika još od 1999 usmjerena je na izgradnju neke vrste aktivnog proturaketnog štita, unatoč nestanku opasnosti od ruskih interkontinentalnih balističkih ili nečijih drugih raketa. Zakon o 'Nacionalnoj raketnoj obrani' iz 1999 kaže sljedeće: 'Namjera je Sjedinjenih Država da čim to bude tehnološki izvedivo, postavi nacionalni obrambeni raketni sistem sposoban obraniti SAD od ograničenog balističkog napada (slučajnog, neodobrenog ili namjernog) za čije se financiranje traži godišnje odobravanje potrebnih sredstava'. Raketna obrana bila je jedna od opsesija Donalda Rumsfelda dok je bio ministar obrane SAD.



Zašto baš sada?

Ono što postaje sve jasnije, barem u Moskvi i Pekingu, jest da iza ovih tobože neracionalnih a svojevoljnih i jednostranih vojnih poteza Washingtona stoji neka daleko dalekosežnija strategija. Za Pentagon i američki vojni establišment, bez obzira na stranačku pripadnost, hladni rat s Rusijom nikad nije završio. On je nastavljen iako u drugome obliku. To je tako počevši od predsjednika Busha starijeg preko Clintona i sada do Georga Busha.

Antiraketni sustav izgledao bi potreban da su SAD ranjive na napad nekakvih islamskih terorista sposobnih da kliještima da žicu upravljaju avionom. Problem je međutim u tome da proturaketna obrana nije usmjerena prema teroristima tipa Bin Ladena ili prema državama poput Sjeverne Koreje ili Irana. Prijetnja nuklearnim napadom kojim bi ove dvije države mogle ugroziti SAD izmišljena je. Američka mornarica i avijacija danas održavaju zračne i pomorske snage koje su u stanju Iran vratiti u kameno doba ako bi samo posumnjale da Iran razvija nuklearno naoružanje. Države poput Irana nemaju mogućnosti ugroziti američku obranu bez rizika višestrukog nuklearnog uništenja.

Proturaketna obrana nastala je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je Ronald Reagan predložio razvoj sistema satelita i radarskih baza širom svijeta uz čiju bi se pomoć moglo oboriti balističke rakete prije nego stignu na odredište. Kritičari te ideje nazvali su je 'Ratom zvijezda' no od 1983 Pentagon je na njega potrošio 130 milijardi dolara. George Bush je od 2002 povećao ovu svotu na 11 milijardi dolara godišnje – dvostruko više nego u vrijeme predsjednika Clintona. Za sljedećih pet godina sistem se planira financirati s ukupno 53 milijarde dolara.



Washingtonska opsesija nuklearnim primatom

Ono što Washington ne govori no na što je Putin ciljao u svojem govoru u Munchenu jest da američki antiraketni sistem uopće nije obrambenog karaktera. To je ofenzivni sistem. I još kakav....

Mogućnost da država s najjačom vojnom mašinerijom sebe zaštiti od ograničenog napada usmjerena je prvenstveno na Rusiju, jedinu nuklearnu silu koja u stanju lansirati vjerodostojan nuklearni protuudarac. Uspiju li se SAD zaštititi od mogućeg ruskog protuudara zbog napada koji su pokrenule SAD, Sjedinjene Države moći će ne samo Rusiji već i cijelome svijetu diktirati svoje uvjete. To je ono što u vojom smislu znači nuklearni primat. To je pravi razlog Putinova govora. Putin nije paranoik; on je samo hladni realist. Sada je jasno da još od kraja hladnog rata 1989 godine američka vlada nikad ni na trenutak nije prestala vršiti napore kako bi očuvala ili osigurala ovaj nuklearni primat. Za Washington i njegove satelite, hladni rat nikad nije završio; jedino su nam to zaboravili reći. Traganje za globalnom kontrolom nad transportom energije, naftom i naftovodima, nastojanje prema uspostavi vojnih baza širom Euroazije, pokušaji da se modernizira i unaprijedi podmornička flota, sve to ima smisla samo ako se promatra korz perspektivu neumornog nastojanja u pravcu nuklearne nadmoći.

Administracija Georga Busha jednostrano je napustila američko-ruski antibalistički sporazum u prosincu 2001. U ovom trenutku traje utrka da se čim prije dovrši proturaketna mreža kao ključ američke nuklearne nadmoći. Čak i uz sasvim primitivan antiraketni štiti Sjedinjene Države u stanju su napasti ruske raketne silose i podmorničku flotu s vrlo malo bojazni od efektivnog ruskog odgovora. Preostale ruske rakete ne bi bile dostatne za odgovor na prvi potez Sjedinjenih Država.

Sposobnost obje strane , Varšavskog ugovora i Atlantskog saveza da tijekom hladnog rata unište jedan drugog dovela je do mrtve trke koju su vojni stručnjaci nazvali 'osigurano uzajamno uništenje' (na engleskom MAD; 'mutual assured destruction'). Ta je situacija bila zastrašujuća ali u nekom bizarnom smislu bila je i stabilnija od današnje jednostrane američke utrke prema nuklearnoj premoći. Mogućnost uzajmnog uništenja bez odlučne prednosti za bilo koga dovela je do situacije u kojoj je nuklearni rat postao 'nezamisliv'.

Sada pak Sjedinjene Države rade na mogućnosti nuklearnog rata kao 'zamislivog'. To je doista suludo.

Prva nacija koja bude imala efektivni nuklearni raketni štit de facto će dobiti mogućnost 'prvog udara'. Robert Bowman, direktor programa raketne obrane nedavno je raketnu obranu nazvao 'nedostajućom karikom na putu do mogućnosti prvog udara'. Još je opasnija činjenica da nitko osim šačice pentagonskih planera i nekoliko osoba na visokim obavještajnim pozicijama ne analizira posljedice postavljanja raketne obrane u Poljskoj i Češkoj te rad na stvaranju uvjeta za nuklearnu premoć.

To sve doziva iz sjećanja jedan izvještaj pod naslovom 'Ponovna izgradnja američke obrane' iz siječnja 2002 što je bio projekt pod naslovom 'Projekt za novo američko stoljeće' u kojem su članovi bili Dick Cheney i Donald Rumsfeld. U njemu je rečeno da 'Sjedinjene Države moraju razviti i postaviti globalni antiraketni štit kako bi branili američku domovinu a američke prijatelje te da bi osigurali osnovu za američku premoć u svijetu'.

Prije nego je postao ministar obrane, Rumsfeld je bio na čelu predsjedničke komisije za razvoj antiraketne obrane. Administracija Georga Busha bila je toliko užurbana u nastojanju da se realizira ovaj plan da su Bush i Rumsfeld otkazali uobičajeno testiranje koje je trebalo utvrditi da li taj sistem uopće funkcionira. Rumsfeldov antiraketni program ima i vrlo snažnu opoziciju unutar vojne komande. U ožujku 2004, 49 generala i admirala potpisalo je 'otvoreno pismo' predsjedniku Bushu zahtijevajući odlaganje razvoja antiraketnog štita.

U njemu su ustvrdili da američka tehnologija koja je već u upotrebi može s velikom sigurnošću utvrditi mjesto lansiranja balističke rakete. Iz tog je razloga vrlo malo vjerojatno da bi se bilo koja država usudila napasti SAD ili dozvoliti teroristima da naprave nešto slično s njezina teritorija budući bi time riskirala uništenje američkim nuklearnim odgovorom.

Ono što ovi iskušani vetereani nisu u svojem pismu rekli jest da su Rumsfeld, Cheney te Bush i kompanija imali planove koji nisu imali veze s opasnošću od 'nevaljalih' država. Njihov cilj je bila potpuna dominacija, 'novi svjetski poredak' i jednom zauvijek, eliminacija Rusije kao potencijalnog rivala u borbi za svjetsku premoć.

Žurba da se postavi ovaj proturaketni štit sasvim jasno nije usmjerena prema Sjevernoj Koreji ili teroristima. Ona je usmjerena na Rusiju i u manjoj mjeri prema skromnim nuklearnim kapacitetima Kine. U svojem pismu predsjedniku američki generali rekli su kako SAD ima sasvim dovoljno nuklearnih bojevih glava za uništenje tisuća bunkera ili pećina u neprijateljskim državama.

Kier Lieber i Daryl Press su dva američka vojna analitičara koji su u ožujku 2006 u utjecajnom časopisu 'Foreign Affairs'napisali da 'kad bi modernizacija američkog nuklearnog arsenala bila doista usmjerena prema državama poput Irana ili prema teroristima, nuklearne snage ne bi trebale novih tisuću bojevih glava za djelovanje pri površini tla. Sadašnja i buduća američka nuklearna sila čini se da je zamišljena za preventivni udar prema Rusiji i Kini kojem je cilj razoružati obje države.

To je pravi plan koji se krije iza Washingtonske euroazijske velike igre. Posve razumljivo, jasno to reći bilo bi riskantno prije nego se omča stegne oko metaforičkog moskovskog vrata. Zato State department i ministar obrane Gates ove Putinove primjedbe iz Munchena komentiraju šaleći se kao da se radi o Putinovim paranoidnim umišljajima.

Ovaj američki program proturaketne obrane i modernizacije u cilju ostvarivanja sposobnosti za prvi udar sam po sebi je zastrašujuć. Tijekom Busheve administracije plan je postao operativan vraćajući nas u vrijeme hladnog rata, u vrijeme kad su eskadrile bombardera B-52 i podmornica Trident bile spremne 24 sata na dan, Tako se efektivno vraćamo u u scenarij nuklearne katastrofe.



Globalni udarac: Pentagon Conplan 8022

Tijekom lipnja 2004, samo par tjedana nakon pisma koje je potpisalo 49 generala, marš prema mogućoj slučajnoj ili namjernoj nuklearnoj katastrofi kao posljedici nove Washingtonske politike, počeo je dobijati novu težinu. Tog lipnja, sekretar Rumsfeld potpisao je dokument s oznakom'vrlo tajno' s naredbom vojnim snagama Sjedinjenih Američkih Država da primijene 'Conplan 8022' 'koji omogućuje Predsjedniku trenutno poduzimanje globalnog udara'. Ovaj termin (Conplan) kratica je za Contingency Plan. S kakvim to 'nepredviđenim situacijama' (engl. Contingency) računaju planeri u Pentagonu? Je li to konvencionalni preventivni udar Na Sjevernu Koreju ili čak Iran? Ili je to preventivni nuklearni napad na posljednju značajnu nuklearnu silu koja još nije pod čizmom američke 'Potpune dominacije' – Rusiju? Dvije riječi – 'globalni udar' – zavrjeđuju pažnju. To je Pantagonski novogovor koji opisuje specifični preventivni udar koji prvi put od dana hladnog rata uključuje i nuklearnu opciju. To je posve suprotno od dosadašnjeg, tradicionalnog, pantagonskog jezika u kojem se o nuklearnom oružju govorilo samo u slučaju obrane ili odbijanja napada.

Conplan 8022 je različit od tradicionalnih pentagonskih planova koji su u osnovi bili defenzivni odgovor na invaziju ili napad.

U skladu s doktrinom agresivnog preentivnog udara, Conplan 8022 je ofenzivni plan. Provođenje tog plana može pokrenuti i sama percepcija neposredne opasnosti a provesti ga može sam Predsjednik bez ikakvog utjecaja Kongresa.

Znajući detalje lažnih i krivotvorenih predsjedničkih i Pentagonskih 'percepcija' iračkog naoružanja, ovaj Conplan 8022 zapravo sugerira da Predsjednik može narediti raketni napad protiv bilo koje opasnosti, makar i samo potencijalne i neprovjerene.

U odgovoru na Rumsfeldovu naredbu iz lipnja 2004, general Richard Myers, načelnik generalštaba, potpisao je Conplan 8022 čime je ovaj plan postao operativan. Određeni bombarderi, interkontinentalne rakete, nuklearne podmornice s nuklearnim projektilima te jedinice za 'informacijski rat' upućene su na položaje prema neimenovanim ciljevima u neimenovanim državama.

Je li ta država Iran iako nikad nije napala SAD? Ili je to Sjeverna Koreja koja u pet desetljeća neprijateljstava nije napala Južnu Koreju a da se i ne govori o nekoj drugoj državi? Je li 'neprijateljska' država Kina naprosto zato jer postaje ekonomski previše utjecajna? Je li neprijatelj Rusija zato jer odbija leći na leđa i i prihvatiti ulogu vazalne države Američke imperije, prema teoriji Zbigniewa Brzezinskog?

Kako na temu Conplana 8022 u SAD nije bilo nikakvog otvorenog razgovora, na istu temu nema nikakve diskusije o bilo kojem od ovih 'nuklearnih' pitanja. Ono što Rumsfeldovu naredbu iz lipnja 2004 čini još više uznemiravajućom jest činjenica da je svijet koji se nadao da je prijetnja nuklearnih oblaka stvar prošlosti suočen s Conplanom 8022 koji sadrži značajne nuklearne komponente. Istina je da se ukupni broj nuklearnog oružja u američkom arsenalu smanjuje još od završetka hladnog rata. No razlog nije taj što su se zbog uklonjene mogućnosti pogrješke SAD udaljile od te mogućnosti.

Ekspanzija antiraketne obrane u Poljsku i Češku republiku može se lakše razumjeti s pozicije značajnog širenja Atlantskog saveza. Baš kako je Putin primijetio, 'snage Atlantskog saveza su na našim granicama...' očito je da širenje Atlantskog saveza nema nikakve veze s njegovom modernizacijom ili povećanjem sigurnosti u Europi. Naprotiv, to širenje je ozbiljna provokacija koja smanjuje stupanj uzajamnog povjerenja. Imamo pravo postaviti sljedeće pitanje: protiv koga je usmjerena ova ekspanzija? I što se dogodilo s uvjeravanjima koja su stizala od naših zapadnih partnera kad je raspušten Varšavski ugovor?



Rusija okružena američkim bazama

Jevgenij Primakov, ruski ekspert za vojna pitanja i bliski Putinov savjetnik nedavno je primijetio da je Atlantski savez koji je nastao tijekom hladnog rata kao regionalna organizacija, kako bi se osigurala sigurnost američkih saveznika u Europi, sada postao nešto posve drugo. Atlantski savez danas djeluje na posve drugoj filozofiji i doktrini, izlazeći iz Europskog kontinenta te poduzimajući vojne akcije daleko izvan svojih granica. NATO se ubrzano širi u suprotnosti s ranijim dogovorima. Primanje novih članica u NATO vodi prema širenju baza koje služe američkoj vosjci, protuzračnim sistemima te antibalističkim instalacijama.

Atlantski savez danas uključuje ne samo jezgru koje čine članice što su u savezu jos od hladnog rata već uključuje i bivše članice Varšavskog ugovora poput Poljske, Latvije, Češke, Estonije, Litve, Rumunjske, Bugarske, Mađarske, Slovačke i Slovenije. Kandidati za članstvo su Gruzija, Hrvatska, Albanija i Makedonija. Ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko pokušao je vrlo agresivno Ukrajinu uvesti u NATO. To je vrlo jasna poruka Moskvi a Moskva je ne dočekuje otvorenih ruku.

Pored toga, stvaraju se nove strukture u Atlanstkom savezu a stare se napuštaju. Stvorena je NATO Response Force (Prag 2002) a nakon pada Bagdada započelo je temeljito restrukturiranje vojne komande Atlantskog saveza. Sjedište vrhovne komande napušteno je a nastala je nova komanda - Allied Command Transformation (ACT) sa sjedištem u Norfolku u Virginiji. ACT je odgovoran za 'transformiranje' Atlantskog saveza.

Washington je potpisao sporazum s Japanom u vezi suradnje na razvoju raketne obrane. Japan je inače bio u vrlo bliskim odnosima s Izraelom s kojim je radio na raketnim obrambenim sistemima. Washigton sada širi svoju raketnu obranu na Poljsku čiji je ministar obrane bliski prijatelj washingtonskih ratu sklonih i radikalnih neo-konzervativaca. Širi je također i na Češku. Atlantski savez se također složio da pitanje članstva Ukrajine i Gruzije počen rješavati po brzom postupku. Srednji istok unatoč iračkom debaklu militarizira se mrežom vojnih baza od Qatara do Iraka i dalje.

15 veljače ove godine američki komitet za vanjske poslove odobrio je nacrt zakona orvelovskog imena – Zakon za jačanje slobode (Freedom Consolidation Act) kojim se potvrđuje daljnje širenje Atlantskog saveza uključujući Ukrajinu i Gruziju. S ruske točke gledišta širenje Atlantskog saveza prema istoku od kraja hladnog rata u posvemašnjoj je suprotnosti s sa sporazumom između Mihaila Gorbačova i Georga Busha starijeg koja je omogućila ujedinjenje Njemačke. Širenje Atlanstskog saveza Rusija doživljava kao hladnoratovski pokušaj okruživanja i izolacije.



Nove vojne baze za čuvanje 'demokracije'?

Nakon bombardiranja Srbije gotovo nezamijećena ostala je činjenica da se svijetom počela širiti mreža novih američkih baza i to u dijelovima svijeta gdje ih nikad ranije nije bilo i gdje za njih ima vrlo malo opravdanja uzimajući u obzir opasnost za američku sigurnost, cijenu koju plaćaju američki porezni obveznici a da se i ne spominju ostale američke globalne obaveze. U lipnju 1999, nakom bombardiranja Jugoslavije, američke su snage otpočele izgradnju baze Bondsteel na granici između Kosova i Makedonije. Ta je baza postala osnova onoga što ima postati globalnom mrežom američkih baza i svijetu. Bondsteel daje američkim snagama lagan pristup nafti bogatom Srednjem istoku i Kaspijskom moru a također i Rusiji. Baza Bondsteel najveća je baza koju je izgradila američka vojska nakon vijetnamskog rata a u njoj se nalazi oko 7000 američkih vojnika. Bazu je izgradila najveća američka vojna građevinska kompanija KBR koja pripada Halliburtonu a čiji je predsjednik u svoje vrijeme bio Dick Cheney.

Prije bombardiranja Jugoslavije 1999 godine, Washington Post je posve jednostavno primijetio da 's Bliskim istokom koji je sve krhkiji, rate potreba za bazom s pravom preleta Balkana kako bismo zaštitili Kaspijske izvore nafte'. Baza Bondsteel bila je samo prva među brojnim bazama koje su izgrađene u posljednjem desetljeću. Američka vojska nastavila je s izgradnjom baza u Mađarskoj, Bosni, Albaniji i Makedoniji.

Jedna od najvažnijih ali najrjeđe spominjanih je baza Bezmer u Bugarskoj; državi koja je nekad bila sovjetski satelit a sad je članica Atlantskog saveza. U slučaju konflikta – u novogovoru Pentagona više nema rata već postoji samo 'konflikt'- kad je potrebno da američki Kongres odobri mjere koje se poduzimaju, vojska bi koristila bazu Bezmer za brzo dostavljanje ljudstva i opreme na front. Gdje je ta fronta? U Rusiji?

SAD su također izgradile baze u Afganistanu. Tamo su nakon okupacije Afganistana zimi 2001 izgrađene tri baze. To su Bagram, sjeverno od Kabula koji je ujedno i glavni američki logistički centar; potom aerodrom Kandahar u južnom Afganistanu te Shindand, također aerodrom u zapadnoj provinciji Herat. Shindand, najveća baza u Afganistanu izgrađena je samo oko sto kilometara od iranske granice.

U povijesnom smislu, Afganistan je bio u središtu velike britansko-ruske igre, borbe za kontrolu Centralne Azije tijekom XIX i XX stoljeća. Britanska se strategija sastojala u tome da pod svaku cijenu spriječi Rusiju da kontrolira Afganistan odnosno dokopa se luke za svoju mornaricu i ugrozi britanski krunski dragulj – Indiju.

Planeri u Pentagonu također vide Afganistan kao mjesto od izvanrednog strateškog značenja. Afganistan je platforma s koje se direktno ugrožava Rusiju i Kinu te Iran i ostale naftmo bogate države Srednjeg istoka. Malo se toga izmijenilo unatoč cijelom stoljeću ratovanja.

Afganistan je na poziciji od vitalnog značenja; u blizini Južne Azije, Centralne Azije i Srednjeg istoka. Afganistan također leži uzduž trase mogućeg naftovoda od Kaspijskog mora do Indijskog oceana. Američki Unocal je bio u pregovorima s Cheneyevim Halliburtonom i Enronom oko izgradnje plinovoda od Turkmenistana i Pakistana do velike Enronove elektrane na prirodni plin u Dabholu kod Bombaja.

Istovremeno, Pentagon je sklopio sporazum s vladom Kirgizistana u Centralnoj Aziji koji omogućava SAD-u izgradnju strateški važne zračne baze Manas kod međunardonog aerodroma u Bishkeku, glavnom gradu Kirgizistana. Manas nije samo blizu Afganistana već je i blizu kaspijske nafte i plina kao i blizu granica Rusije i Kine.






Kao dio cijene za prihvaćanje Pakistana kao američkog saveznika u ratu protiv terorizma, Washington je od pakistanskog diktatora, generala Perveza Musharrafa dobio odobrenje za korištenje aerodroma u Jalalabadu, 400 km sjeverno od Karachija. Baza se koristi za podršku kampanji u Afganistanu. Izgrađene su još dvije baze u Dalbandinu i Pasni. Sve ovo samo je mali dio ogromne mreže baza koje je Washington izgradio nakon takozvanog kraja hladnog rata.
Iako je strateška kontrola svjetske nafte u srcu američkog stoljeća još od 1920, najvećem dijelu svijeta postaje pomalo jasno kako je posve moguće da Washington namjerno potiče ratove i sukobe s nacijama širom svijeta ne samo da bi kontrolirao naftu. To je pravo značenje onoga što je Putin izrekao u Munchenu. Putin je tada rekao svijetu ono što svijet ne želi čuti. Američko 'carevo novo ruho' ne postoji. Car je naprosto u potjeri za globalnom vojnom dominacijom. Tijekom ranih devedesetih, krajem hladnog rata, vlada Borisa Jeljcina zatražila je od Washingtona seriju uzajamnih smanjenja broja raketa i nuklearnog arsenala. Ruska nuklearna oprema bila je sve starija i u vrijeme nakon hladnog rata Rusija nije vidjela previše koristi od naoružanja do zuba. Washington je ovo uočio kao zlatnu priliku da se po prvi put iza 1950 dočepa nuklearne dominacije. Nuklearna superiornost je agresivna i ofenzivna politika. Ona znači da SAD ima mogućnost otpočeti napad na ruske nuklearne instalacije i uništiti dovoljno meta u prvom udaru da Rusija ne bi mogla izvesti nikakav efektivni protuudarac. Bez vjerodostojne mogućnosti za protuudar, Rusija nema vjerodostojne mogućnosti za odbijanje napada; ona je u milosti i nemilosti druge strane. Nikad u povijesti prilika za takvu moć nije nadomak jedne strane
Ovi potajni potezi Washingtona u nastojanju da ostvari nuklearnu premoć dosad su bili izvođeni u posvemašnjoj tajnosti, sakriveni u retorici američko-ruskog Partnerstva za mir. Unjesto da iskoristi priliku i vrati se s ruba nuklearnog sukoba nakon što je završio hladni rat, Washington se usmjerio na modernizaciju svojeg arsenala istovremeno smanjujući njegovu veličinu. U vrijeme dok se svijet oporavljao od šoka nakon događaja u rujnu 2001 administracija Georga Busha jednostrano je raskinula svoj dogovor s Rusijom da neće raditi na proturaketnoj obrani.

U prosincu 2001 predsjednik Bush je najavio da se SAD jednostrano povlači iz tzv Antibalističkog ugovora s Rusijom. Tada je za razvoj ovog sistema dodijeljeno 8 milijardi dolara. Stvar je progurana kroz Kongres kao potez kojim se područje SAD želi zaštiti od terorističkih napada koji bi između ostalog mogli doći od država poput Sjeverne Koreje i Irana. Ovaj je argument bio varka, pokriće za promjenu politike, bez debate u Kongresu, dok je nacija još bila pod utiskom događaja u New Yorku.

Povlačenje SAD iz ovog ugovora bilo je vrlo slabo razumljivo ljudima izvan vojnih krugova. U stvari to je bio najopasniji potez u pravcu nuklearnog rata koji se SAD poduzele od 1950. Washington brzim korakom korača putem prema potpunoj globalnoj nuklearnoj dominaciji. Washington je do 2005 demontirao svoje veoma opasne MX projektile. Istovremeno je međutim znatno poboljšao svoje ICBM projektile postavljajući na njih bojeve glave s MX projektila. Također je poboljšao karakteristike ICBM projektila na silaznoj putanji. Sistem za navođenje projektila Minuteman zamijenjen je onim s penzioniranih MX projektila. Projektile na podmornicama Trident Pentagon je zamijenio mnogo točnijim raketama Trident II D-5 na kojima su i mnogo jače bojeve glave.

Mornarica je premjestila veći broj svojih podmornica s balističkim raketama na Pacifik gdje patroliraju na mjestu koje je van dosega ruskog radarskog sistema kao i u blizinu kineske obale. Američko zrakoplovstvo završilo je opremanje bombardera B-52 krstarećim projektilima za koje se vjeruje da su nevidljivi za ruske radare. Nova oprema na bombarderima B-52 daje im sposobnost letenja na krajnje malim visinama čime također izbjegavaju radarsku detekciju. Za projekciju američke moći širom svijeta nije više potrebno imati ogroman broj nuklearnog oružja. Slabo publicirana poboljšanja omogućila su SAD da ima manju ali i efikasniju udarnu silu. Jedno od takvih poboljšanja je i novi upaljač na bojevim glavama W-76 kojom su opremljene sve podmorničke rakete. Tako opremljene postaju sposobne uništiti vrlo tvrde ciljeve poput silosa s ICBM projektilima.

Dosad nitko nije predočio vjerodostojni dokaz da Al Qaeda, Hamas, Hezbollah ili bilo koja druga organizacija s crne liste terorističkih organizacija ima rakete u posebno konstruiranim silosima. Osim možda Izraela, Rusija i u mnogo manjoj mjeri Kina jedine mogu imati takve silose.

Godine 1991, pretpostavljenom kraju hladnog rata, kao gestu u cilju smanjivanja opasnosti u vezi mobilizacije strateških nuklearnih snaga, američko zrakoplovstvo naredilo da se flota nuklearnih bombardera skine sa stausa 'crvene uzbune'. Nakon 2004 i to se izmijenilo. Conpal 8022 ponovno je stavio bombardere B-52 u 'crveni' status. Komandant zračnih snaga izjavio je u to vrijeme da su bombarderi u tome statusu kako bi mogli izvršiti 'globalni udar' prema naređenjima Strateške komande (STRATCOM).

Conpal 8022 ne uključuje samo bombardere dugog doleta i konvencionalno naoružanje već također i naoružanje smješteno u Europi, Japanu i na drugim mjestima. To daje Pentagonu mogućnost globalnog udara, sposobnost pogađanja bilo koje točke na globusu uništavajućim udarcem, jednako nuklearnim kao i konvencionalnim. Otkako je 2004 godine Rumsfeld izdao svoj 'nalog za spremnost', američka strateška komanda pohvalila se da je nakon što Predsjednik izda takvu naredbu, spremna izvršiti strateški udar bilo gdje na globusu 'u pola dana ili manje'.

U siječnju 2006, američki veleposlanik u Atlantskom savezu Victoria Nuland, nekadašnji savjetnik Dicka Cheneya i žena jednog od vodećih američkih neokonzervativnih ideologa izjavila je da SAD želi globalno upotrebljivu vojnu silu koja može funkcionirati bilo gdje; od Afrike do Srednjeg istoka i dalje. U to su osim zemalja u Atlanstkom savezu uključeni Japan i Australija. Takva će vojna sila biti, prema Victoriji Nuland, 'posve drugačija životinja' čija će uloga biti određena potrebama i pothvatima Sjedinjenih Država. Potrebama i pothvatima Sjedinjenih Država? Ove riječi nisu osobito smirujuće naročito kad se uzme u obzir činjenica da je Nolandičin prethodni šef krivotvorio obajveštajne podatke kako bi opravdao početak rata u Iraku i drugdje.

Sada, uz čak i rudimentarni antiraketni sustav a u okviru Conplana 8022 SAD bi dobila ono što planeri u Pentagonu zovu 'dominacijom u eskalaciji' – to je sposobnost da se dobije rat u na bilo kojem nivou nasilja, uključivo i nuklearni rat.

Kao što su neki trezveniji umovi zaljučili, odgovore li Rusija i Kina na ove poteze SAD i najmanjim obrambenim mjerama, rizik globalnog nuklearnog sukoba zbog neke greške porastao bi daleko iznad onog na kojem je bio u vrijeme kubanske krize ili u doba hladnog rata.



Noćna mora Halforda Mackindera

U samo nekoliko godinaWashington je uspio materijalizirati moru britanskog oca geopolitike Halforda Mackindera, zastrašujući scenario Zbigniewa Brzezinskog ili Henryja Kissingera i drugih veterana američke vanjske politike koji su se bavili Mackinderom i razumjeli njegove proračune.

Ogromna te resursima i stanovništvom bogata Euroazija po prvi put u povijesti gradi svoje unutarnje ekonomske i vojne veze. Pokretačka snaga u tom povezivanju je sve agresivnija uloga Washingtona u svijetu. Razlog rastućeEuroazijske geopolitičke suradnje očit je. Kina, država s najvećim stanovništvom i ekonomijojm koja raste u dvocifrenim iznosima hitno treba sigurne partnere koji joj mogu osigurati dovoljne količine energije. Rusija, u tom pogledu pravi Golijat, traži tržišta za svoju proizvodnju koja neće biti ovisna od Washingtona te nastoji podići svoju uništenu ekonomiju. Ove komplementarnosti su zametak onoga što Washingtonski i američki stratezi definiraju kao novi hladni rat; ovaj put za energiju odnosno prije svega za naftu i plin. Vojna moć u ovome je slučaju kao i u prošlosti moneta dana.

Do 2006 godine Moskva i Peking odlučili su unaprijediti suradnju sa svojim euroazijskim susjedima. Obje metropole složile su se da treba oživjeti labavu organizaciju stvorenu nakon ekonomske krize 1998, tzv. Shangai Cooperation Organization ili SCO (Šangajsku organizaciju za suradnju).. U geopolitičkom smislu SCO je imala vrlo važne članove a to su bili Kazakhstan, Uzbekistan, Kirgizistan i Tadžikistan te Kinu i Rusiju. Do 2006 i Peking i Moskva počeli su na SCO gledati kao na zametak protuteža sve svojevoljnijoj američkoj politici. SCO se tako počeo baviti projektima u domeni energije te uzajamne obrane.

Pritisak sve više očajničke američke vanjske politike stvara uvjete za koalicije između neočekivanih partnera. Potencijal za Euroazijsku suradnju između Kine, Kazahstana i Irana stvaran je i posve očit. Ono što nedostaje toj trojki jest vojna sigurnost, kakva-takva zaštita od zveckanja sabljama koje se čuje iz Washingtona i Atlantskog saveza. Samo je jedna sila na globusu koja ima nuklearnu i vojnu osnovu te znanje da takvu silu stvori – to je Rusija Vladimira Putina.



Ruski medvjed oštri nuklearne zube

S trupama Atlantskog saveza koje puze prema ruskim granicama sa svih strana, bombarderima B-52 i nuklearnim podmornicama pozicioniranim na strateškim položajima oko Rusije, Washingtonom čiji se nuklearni štit proteže od Grenlanda to Engleske, Australije i Japana te sada sve do Poljske i Češke, ne treba čuditi da je ruska vlada počinje reagirati na sve to.

Planeri u Washingtonu pretpostavili su da budući je slavna Crvena Armija danas samo svoja sjena, da spremnost ruske vojske nakon kraja hladnog rata ne zaslužuje više od prosjeka. Međutim, Rusija nikad nije zapustila svojeg asa u rukavu - svoje nuklearne snage. Tijekom sveobuhvatnog kaosa za vladanja Borisa Jeljcina, Rusija nikad nije prestala proizvoditi vrhunsku vojnu opremu. U svibnju 2003, nekoliko mjeseci nakon što je George Bush otkazao sporazum o antiraketnom obrambenom, nakon što je ušao u Afganistan i Irak, ruski je predsjednik održao svoj tradicionalni govor o 'stanju nacije'.

Putin je tada po prvi put javno spomenuo potrebu za modernizacijom ruskog nuklearnog arsenala u svrhu 'odvraćanja' (od napada). Spomenuo je proizvodnju novog tipa oružja 'koje bi na duži rok osiguralo obrambene sposobnosti Rusije i njezinih saveznika'.

Kao odgovor na jednostrano američko povlačenje iz antibalističkog ugovora te ugovora Start II, Rusija je posve očekivano prestala povlačiti i uništavati svoje projektile SS-18 s višestrukim bojevim glavama. Start II je bio ugovor kojim je dogovoreno da obje strane do 2007 iz upotrebe povuku sve projektili s višestrukim bojevim glavama.

Tada je Rusija počela prerađivati svoje projektile SS-18 kako bi im produžila vijek trajanja do 2016 godine. Potpuno opremljena raketa SS-18 ima doseg od 11,000 kilometara. Kao dodatak, Rusija je vratila u upotrebu projektile postavljene na željezničkim tračnicama, tzv SS-24 M1. U budžetu za 2003 ruska je vlada prioritetom proglasila razvoj projektila SS-27 odnosno Topol-M, s jednostrukom bojevom glavom. Ministarstvo obrane je sa svoje strane nastavilo testove obaju projektila; SS-27 i Topol-M.

U prosincu 2006 Putin je ruskim novinarima rekao da je razmještanje nove ruske interkontinentalne mobilne rakete Topol-M od krunskog značaja za sigurnost zemlje. Bez imenovanja Sjedinjenih Američkih Država kao strane s koje dolazi prijetnja Putin je izjavio da '...održavanje strateške ravnoteže znači da naše snage odvraćanja moraju sa sigurnošću neutralizirati svakog agresora, bez obzira kakvim modernim naoružanjem je opremljen'. Bilo je posve jasno na koga tu Putin misli jer sasvim sigurno nije se radilo pećinskim ljudima, pripadnicima Al-Qaede u planinama Tora Bora.

Ruski ministar obrane Sergej Ivanov najavio je da će Rusija tijekom narednog desetljeća postaviti još 69 Topol-M projektila, kako onih u silosima tako i onih pokretnih. Odmah nakon govora u Munchenu Putin je najavio da je svojeg starog prijatelja iz vremena KGB-a postavio na mjesto prvog zamjenika premijera, zaduženog za vojnu industriju.

Rusko Ministarstvo obrane objavilo je da sa siječnjom 2006 Rusija raspolaže s 927 projektila i 4297 nuklearnih bojevih glava. (Za SAD ti su brojevi 1255 i 5966). Nijedna druga država na planeti nije ni blizu ovim brojevima koji osiguravaju višestruko uništenje protivnika. Ovo je bio konačni cilj svekolike američke vanjske politike, jednako vojne kao i ekonomske, još od kraja hladnog rata, usmjerenim na potpunu destrukciju Rusije kao funkcionirajuće države.

U travnju 2006 ruska je armija testirala raketu K65M-R namijenjenu za probijanje američkog proturaketnog štita. Test je bio dio ispitivanja bojeve glave koja bi bila instalirana na oba tipa balističkih projektila; one za ispaljivanje s kopna kao i na podmorničke projektile. Novi je projektil nadzvučne brzine i sposoban je mijenjati putanju tijekom leta. Četiri mjeseca prije toga Rusija je uspješno ispitala projektil Bulava ICBM, novu pomorsku verziju projektila Topol-M. Raketa je bila lansirana s područja Bijelog mora s jedne od podmornica klase Typhoon. Projektil je prevalio 1600 kilometara i pogodio cilj na Kamčatki. Rakete tipa Bulava bit će od 2008 postavljene na nove podmornice klase Borey.

Tijekom inspekcije prve regimente mobilnih projektila Topol-M Putin je novinarima izjavio da je postavljanje ovih raketa od najveće važnosti za rusku obranu.

Putin sasvim jasno nije imao na umu Francusku kad je govorio o protivniku. Putin je predsjedniku Jacquesu Chiracu bio osobni vodič tijekom posjete jednoj ruskoj instalaciji za izradu projektila. Tada je Chiracu podrobno objasnio recentne ruske uspjehe u tehnologiji. 'Znao je dobro o čemu govorim'; rekao je Putin novinarima opisujući Chiracovo razumijevanje značenja ovog oružja.

Jednako tako Putin nije imao na umu Sjevernu Koreju, Kinu, Pakistan ili Indiju a ni Veliku Britaniju s njezinim zastarjelim nuklearnim arsenalom. Jedini neprijatelj koji je Rusiju okružio s oružjem za masovno uništavanje bio je stari ruski hladnoratovski protivnik-Sjedinjene Američke Države.

Još eksplicitniji bio je general Nikolaj Solovcov, komandant ruskih strateških raketnih snaga. Komentirajući uspješno testiranje projektila K65M-R iz Kapustin Jara u travnju 2006, on je izjavio da američki planovi za postavljanje obrambenog proturaketnog štita 'mogu poremetiti stratešku ravnotežu'. Planirani opseg ovog štita je toliki da 'postavljanje tog obrambenog sistema može imati negativnih posljedica na mogućnosti ruskog odvraćanja napada'. Jednostavnije rečeno, Solovcev je ovdje mislio na posve otvoreno američko nastojanje da ostvari 'dominaciju punog spektra' odnosno nuklearnu nadmoć.

Sve ovo je predstavlja mogućnost 'konačnog obračuna' u nastajanju. Jednostrano djelovanje Washingtona, posve predvidivo, izazvalo je Rusiju da poduzme krajnje napore u cilju vlastite obrane. Izgledi za globalni nuklearni sukob do kojeg bi moglo doći slučajnom greškom povećavaju se iz dana u dan. U kojoj točki bi američki predsjednik, ne daj Bože, mogao izdati nalog za napad s ciljem da spriječi Rusiju u obnavljanju svojih snaga za 'odvraćanje'?

Ovaj 'konačni obračun' nije posve točno onaj, za kojeg su se George Bush i njegovi kršćanski fanatici molili u svojim snovima. To je obračun u kojem će Rusija i SAD ozračiti cijelu planetu i posve moguće, dokrajčiti ovu civilizaciju.

U cijeloj je priči ironično upravo to što je nafta i njezina visoka cijena nakon američke katastrofe u Iraku bilo ono što je Rusiji dalo mogućnost da otpočne ponovnu izgradnju svoje urušene ekonomije i vlastitih vojne moći. Putinova Rusija nije više ona super sila koja u susjedstvu moljaka za pomoć. Rusija upotrebljava naftu kao sredstvo za obnovu svoje svoje nuklearne moći.

S druge strane, Sjedinjene Američke Države, ispražnjene i dugovima opterećene, bacile su u igru svoju posljednju kartu kako bi očuvale dolar i svoju ulogu super-sile. Ta je karta američka vojna moć.

Putin je zasigurno shvatio da u Georgu Bushu ima 'partnera iz snova'. George Bush ima veliku crnu mrlju duboko u svom srcu. Ta crna mrlja podsjeća na popularnu country and western pjevačicu, pokojnu Tammy Wynette koja je u jednoj od svojih pjesama pjevala stih:

'Kauboji više ne pucaju ravno kao nekad

Sad gledaju u oči i lažu bez treptaja...'

Takav je, uvijek kad ima posla s Putinom i cijelim svijetom i čuveni kauboj iz Crawforda u Teksasu.



F. William Engdahl


objavio http://amac.hrvati-amac.com/

nedjelja, 02.12.2007.

DIJALOG EUROAZIJSKIH CIVILIZACIJA

DIJALOG EUROAZIJSKIH CIVILIZACIJA

Zemljinih sljedećih pedeset godina
Lyndon H. Larouche jr.
19. prosinca 2004.


Razlog pisanja ovog relativno cjelovitog izvješća je važna i hitna potreba usmjeriti pažnju na dosad slabo shvaćen no bezodvlačni nasrt opasnosti po civilizaciju u cjelosti. Namjera mi je ovdje uglavnom ispraviti prijetnju koja visi nad nama zbog nedostatka opće svjesnosti određenih najhitnijih i potencijalno smrtonosnih praktičkih implikacija kad se radi o sadašnjim vjerojatno neuspješnim naporima provođenja neophodnog dijaloga kultura. Potrebu prati velika vjerojatnost da će se napori glede tog dijaloga pokazati danas katastrofalno neuspjelim za čovječanstvo ako se ne ukaže na određene važne, krive no trenutno popularne pretpostavke o tom dijalogu i ako se neke grješke u tome ne otklone mukotrpnom strogoćom prema pojedinostima, kao što to činim ovdje.
Naš plan napada u ovom izvješću mora biti odrediti izvore i narav sadašnje smrtonosne prijetnje civilizaciji na čitavom ovom planetu i nakon toga pružiti kritičku procjenu grješaka i mogućnosti u sadašnjim pokušajima korištenja dijaloga kultura kao možebitnog lijeka sadašnjoj opasnosti.

A kod toga sudjelovanje u dijalogu ne može se ograničiti samo na pokoljenje koje se okrunilo uglavnom neuspjehom, a igralo je sve veću ulogu u upravljanju gibanja svijeta i njegovih naroda pravcem smrtonosnog, sadašnjeg kulturnog kaosa niknulog iz razvoja događaja zadnjih četiriju desetljeća. Ne bismo uspjeli u našoj namjeri kad ne bismo još rekli sve što treba reći posebice sadašnjem nadolazećem naraštaju odraslih mladih pogotovo onima u dobi od 18 – 25 u čije ruke posredno polažemo budućnost čovječanstva. Moramo tom mladom naraštaju odraslih reći sve što moraju znati i što moramo uvijek međusobno govoriti kad nas taj čitav naraštaj mladih odraslih ljudi, u čije ruke kanimo istresti izvršenje rješenja ovog problema koji strši pred nama, sluša.
Rekavši to, neposredna kriza koja diktira hitnost dijaloga kultura može se i mora precizno odrediti pomoću konkretnih a kojiput i bolno oštrih zapažanja na sljedeći primjereni način.


Zbignjew Brzezinski i Samuel P. Huntington, plodovi rada pok. profesora Harvardskog sveučilišta Williama Yandella Elliotta, kuhali su spletke često sporazumno s Bernardom Lewisom, bivšim ravnateljem Arapskog Ureda Ujedinjenog Kraljevstva želeći izgraditi fašističku, svjetsku anglo-američku parodiju Rimskog carstva. Ti uglednici i drugi razrađivali su planove "globalizacije" kao što je bio nastavak Huntingtonovog plana, njegov Vojnik i država u romanskom stilu, koji u biti, unatoč njegovog upitnog pokušaja poricanja te činjenice, predstavlja međunarodni fašistički SS sustav.

cijeli tekst link

subota, 01.12.2007.

Interview sa advokatom Murata Kurnaza, bivšeg njemačkog zatočenika u Guantánamu, Bernhardom Dockeom

U procesu pred jednim distriktnim sudom u Washingtonu je sudinica upitala predstavnika vlade, da li jedna švajcarska nana koja želi prepisati novac za afganistansku djecu, a njen novac zatim na neki način dospije do Talibana, može biti neprijateljski vojnik. Predstavnik vlade je klimnuo glavom.


ZEIT: Apelacioni Sud SAD-a je u utorak potvrdio zakonski propis prema kojem se zatočenicima u Guantánamu oduzima pravo da dižu đalbe protiv svoga zatočeništva pred nekim saveznim sudom u SAD-u. Šta to znači?

Bernhard Docke: To ima veoma dalekosežne posljedice. Zatočenici u Guantánamu prebivaju van granica SAD-a. Time se pokušalo spriječiti da se oni žale pred sudovima SAD-a i pozivaju na američko pravo. Vrhovni Sud je međutim 2004 odlučio da su američki sudovi itekako odgovorni i za zatočenike u Guantánamu. Sada su zatočenicima ova prava politički ponovno oduzeta i oni ponovno moraju uposliti najviše sudove.



ZEIT: Dakle Kongres je donio zakon kojim se želi boriti protiv odluke Vrhovnog Suda iz 2004- i zatočenicima ponovo oduzeti njihova prava?

Bernhard Docke: Da, on se zove “Detainee Treatment Act”. Njime bi američki sudovi trebali ponovo da izgube odgovornost za guantánamske zatočenike. Vrhovni Sud je međutim proglasio ovaj zakon neustavnim u junu 2006. Kongres je ipak nastavio svoju borbu protiv Sudova i u oktobru 2006 donio “Military Commission Act”. Time je po drugi put zatočenicima oduzeto pravo da se bore za svoju sudbinu pred neovisnim američkim sudijama. Odluka Apelacionog Suda od utorka se odnosi na “Military Commission Act”.



ZEIT: Šta propisuje “Military Commission Act”?

Bernhard Docke: Svaki zatočenik će biti izveden pred jedan “Combattant Status Review Tribunal”, jedan vojni sud koji izvještava o tome da li je zatočenik enemy combattant (neprijateljski vojnik) ili ne. Onaj ko bude proglašen neprijateljskim vojnikom, može, bez da mu se u jednom državnopravnom postupku krivica dokaže ili ne dokaže, bez prisustva dokaza, bez prisustva nezavisnih kontrola, biti zadržan u logoru na neodređeno vrijeme. Nema pravne države.



ZEIT: Čime se definiše jedan enemy combattant?

Bernhard Docke: To je jedan bezlični izraz, pod koji se može uvesti bilo ko. Primjer: U procesu pred jednim distriktnim sudom u Washingtonu je sudinica upitala predstavnika vlade, da li jedna švajcarska nana koja želi prepisati novac za afganistansku djecu, a njen novac zatim na neki način dospije do Talibana, može biti neprijateljski vojnik. Predstavnik vlade je klimnuo glavom. Ovaj izraz je tako šupljikav da se pod njime sve može obuhvatiti: samovolji su sva vrata otvorena.



ZEIT: Jedan dio zatočenika se izvodi pred jednu vojnu komisiju. Kako funkcioniše ova komisija? Ko u njoj sjedi?

Bernhard Docke: Sudija, državni tužilac a također i branitelji su svi pripadnici vojske. Ovdje važe drugačija pravila u odnosu na civilne procese. Temeljni princip: “pri sumnji u korist optuženog” ovdje ne važi. Također se ocjenjuju dokazi iz “rekla-kazala”- čaik i iskazi koji su dobijeni mučenjem. Optuženom se može uskratiti odbrambeni materijal- ukoliko na to upućuju “sigurnosni razlozi”. Optuženi može biti isključen iz procesa- i na kraju može biti kažnjen smrtnom kaznom. To je neka vrsta posebnog sudstva koje na zadovoljava ni minimalne standarde.



ZEIT: Imaju li zatočenici sada mogućnost da se žale pred Vrhovnim Sudom?

Bernhard Docke: Da, moglo bi se desiti da Vrhovni Sud Pentagonu pomrsi planove. Osim toga Demokrati sada žele da pokrenu jednu pravnu inicijativu kojom bi zatočenici dobili više prava. Ali za sve to treba mnogo vremena. Američke kolege s pravom kažu: “Odgođena pravda je uskraćena pravda”. Odugovlačenje ovih slučajeva jeste uskraćivanje prava.



ZEIT: Da li će guantánamski zatočenici doživjeti pravni postupak?

Širom svijeta je Guantánamo simbol bezakonja i samovolje. Guantánamo je mjesto sramote i propasti morala. Možemo se samo nadati da Demokrati imaju namjeru da poprave pokvareni imidž Amerike. I moramo se nadati da će američko sudstvo pokazati granice bushovoj administraciji.



Preveo Halil Senusija

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Rujan 2008 (1)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv